All About Project

Kroz povijest Hrvatskog pustolovnog jedrenja na dasci:

Pričati o povijesti ovog sporta kod nas a ne spomenuti barona De Rosney-a bila bi nepotpuna i neskromno ispričana priča. Davnih osamdesetih pomenuti gospodin nestao je negdje između Kine i Taiwana pokušavajući preći tu dionicu na dasci za jedrenje. Svojim nestankom ušao je u legendu surfanja tj. jedrenja na dasci i nezvanično postao utemeljiteljem discipline nazvane «Adventure windsurfing» koja je postala vrlo brzo planetarno popularna. Između svih ludih ideja širom svjeta tih godina o prejedravanju dugih dionica na dasci za jedrenje, rodila se i naša ideja o dolasku «kući» iz Italije na dasci za jedrenje. Moj prijatelj Zoran Maksan i ja sjedili smo na stijenama Dugog otoka i gledali sunce kako zalazi za horizont i zamišljali da neko u tom momentu dolazi prema nama iz Italije na dasci za jedrenje. Pa moguće je, pa nije, pa nije nemoguće, pa je .......
I tako je sve počelo ....
Vrlo brzo krenuli smo u realizaciju tako jedne lude Zoranove ideje i postali utemeljitelji tog sporta u Hrvatskoj tj. u ono vrijeme u Jugoslaviji.
Prvi projekt u kojeg smo vjerovali da se može uspješno realizirati bilo je prejedravanje Jadrana na dasci za jedrenje na dionici Porto San Giorgio – Biograd. Tako smo u kolovozu, 1988. god. krenuli nas pet (tri hrvata i dva talijana) hrabro u noć na daskama preko Jadrana čvrsto vjerujući da ćemo sljedeću noć spavati kući. Ali priroda nam je još jednom dala do znanja da je Jadran toliko nepredvidiv i praktički nepobjediv. Usred noći vjetar je dosegnuo preko 50 čvorova brzine i natjerao nas na odustajanje. Talijani su se vratili kući a mi smo nevrijeme jedva probili 14 metarskom jedrilicom. Dojedrili smo mi kući na daskama ali kroz neveru smo se probijali brodom i to je nama značilo da nismo realizirali ludu ideju u potpunosti tj. da nismo cijelu dionicu prejedrili na dasci. Zaključak koji nam se motao po glavi bio je prilično konfuzan. Probati još jednom ili odustati zauvijek. I kako to biva kod pravih sportaša, odlučili smo samo jedno – dojedriti kući iz Italije na dasci za jedrenje.
Pripreme za sljedeći pokušaj trajale su cijele dvije godine i napokon smo u kolovozu 1990. god. krenuli iz Numane u Italiji sa novim pokušajem prejedravanja Jadrana na dasci za jedrenje ali ovaj puta uspješno. Bila je to prava senzacija i nije bilo medija koji to nisu objavili i objavljivali dugo nakon samog pothvata.
U prilogu su kopije isječaka iz raznih novina koje su pisale o tome. Uz tiskane materijale, reportaža HRT-a o prelasku Jadrana na dasci za jedrenje obišla je većinu evropskih zemalja. S tim projektom na najbolji mogući naćin u Hrvatskoj je establiran sport zvan pustolovno jedrenje na dasci. A onda je došao rat i sve je stalo .....
Dobrih 7 godina «sve je stajalo» ali je proradilo pravilo navigare vivere est. Kroz rat smo zaključili da se živjeti ne mora ali nakon rata zaključili smo da se ploviti ipak mora.
Tako smo 1997. god. zaključili da Jadran treba prejedriti i uzduž a ne samo poprijeko i krenuli u ekološko-sportski projekt nazvan «Modro-zeleno» pokušavajući etapno prejedriti cijeli Jadran. Povezujući tri Hrvatska nacionalna parka (Briuni, Kornati, Mljet) ukazivali smo na nisku ekološku svijest u globalu te na nužnost zaštite prekrasne prirode na kojoj nam zavide mnogi. Projekt je uspješno odrađen i za 10 dana smo prejedrili cca. 250 Nm i dojedrili sa Briuna na Mljet.

Dvije godine nakon toga, točnije 1999.god poznati Hrvatski snimatelj i putopisac gospodin Mario Saletto predložio nam je ludi projekt u njegovoj režiji ali sa super atraktivnom idejom. Da Jedrimo na daskama «Od Knina do Mljeta» jer na rijeci Krki postoji otok Visovac sa samostanom a na Mljetu otok na otoku sa samostanom kao krajnji cilj.
Rado smo prihvatili ideju i krenuli Krkom iz samoga Knina. Dokle god je to bilo moguće smo jedrili na dasci a kad to nije bilo moguće dasku smo nosili tj. prebacivali do sljedeće mogućnosti. Tako smo do krajnjeg cilja tj. Mljeta snimili toliko atraktivnog materijala za televiziju da je ta jednosatna reportaža bila više puta reemitirana na HTV-u. U tom projektu, malobrojnim sponzorima ulaganje se višekratno isplatilo.
A onda je došla najluđa ideja od svih ....
Spojiti Evropu i Afriku na dasci za jedrenje i to na dionici Sicilija – Tunis. Na projektu smo radili pune dvije godine i planirali startati 2001. god. Te godine pridružio nam se moj prijatelj Berislav Blažević, inače klavijaturista grupe Parni Valjak sa idejom da ga naučimo jedriti na dasci pa će nam se i on pridružiti u realizaciji tako lude ideje.
Bila je to popularizacija ovog sporta na najvišem moguće nivou i strašan izazov. Osposobiti za samo godinu dana jednog rockera, apsolutnog početnika da dojedri na dasci za jedrenje iz Evrope u Afriku bilo je gotovo nemoguće. Odlično odrađene fizičke pripreme kako morske tako i visinske medijski su planetarno popračene. Kažem planetarno jer već nakon odrađenih visinskih zimskih priprema u Francuskoj na skijalištu Les Deux Alpes krenula je na nacionalnoj televiziji reportaža sa tih priprema u režiji našeg već starog prijatelja gospodina Marija Saletta. Nakon te reportaže sa morskim pripremama u Bolu na Braču zainteresirali smo i ekipu iz novinske agencije Reuters. Boraveći sa nama cijeli tjedan od jutra do mraka, snimili su samo 5 minutnu reportažu o pripremama za projekt Sicilija –Tunis. Snimljeni materijal bio je toliko atraktivan da je poznata TV kuća CNN objavila cijelu reportažu u njihovom prilogu «week report» i to reprizirala tri puta u jednom danu. Naime, u week reportu sto milijuna (100.000.000) gledatelja koliko u prosjeku gleda CNN, moglo je viditi što je na svijetu taj tjedan bilo najzanimljivije u sportu. A ispalo je da su same pripreme za jedan takav projekt bile svijetu dovoljno zanimljive da budu objavljene na prestižnom CNN-u.

A onda je došao apsolutno neočekivano organizacijski, tj. financijski slom cijelog projekta i to samo 3 mjeseca prije njegove realizacije. Planirani budget za cijeli projekt jedan sponzor pristao je financirati u njegovom 60% iznosu tako da je čak i potpisan tkzv. «draft contract» koji je obavezao i njih i nas suštinski na realizaciju projekta. Datalji su trebali biti dogovoreni pravim ugovorom a mi smo se trebali fokusirati više na sportsku stranu priče pa smo onih 40% iznosa planirali skupiti preko marketinške agencije. Međutim, dogodila se nevjerojatna stvar a to je da se glavni sponzor samo 3 mjeseca prije realizacije projekta iz nama neobjašnjivih razloga povukao iz projekta ostavljajući nas ni na nebu ni na zemlji.
Direktan razlog rušenja projekta bilo je to odustajanje glavnog sponzora. Mi više nismo imali dovoljno vremena za zatvaranje financijske konstrukcije s obzirom na sve već dogovorene i fiksirane termine kako sa raznim medijima, tako sa svim ostalim učesnicima projekta.
Tako se dogodilo da jedna ovako luda ideja biva zabilježena samo u sklopu snimljenih reportaža o pripremama za njenu realizaciju.
No 2006 god. mene osobno « prosvjetljuje» EOL – bog vjetra i kaže mi :
« NAVIGARE VIVERE EST...»

Nova ideja pod imenom SSRLD:

Sada kad ste nadam se dobili predođbu što se to kroz povijest događalo na temu pustolovnog jedrenja na dasci u našim krajevima, dozvolite mi da vam probam malo približiti razlog(e) rađanja ovako jedne neobične ideje kao što je « sails speed records – long distance » (SSRLD) ili što bih se odlučio na Hrvatskom jeziku nazvati « brzinski rekordi na dugim dionicama » (BRDD).
Kroz povijest bavljenja ovim sportom zaključio sam da gotovo svi snimljeni materijali koji su objavljeni u raznim medijima bilo da se radi o tiskanom materijalu ili video zapisu za razne TV kuće, nekako nisu nikad bili dovoljno atraktivni za oko tj. sve se nekako događalo usporeno ili kako su to neki moji prijatelji nazvali «penzionerski».
Međutim uprkos tome HRT je neke od snimljenih materijala koje su radili gosp.Mario Saletto ili gosp. Ante Granik, reprizirao i 5-6 puta a gotovo sve snimljene projekte reprizirali su bar jedan puta, što govori u prilog tome da je to ipak bila atrakcija.
Bilo je lijepo gledati reportažu kroz ni manje ni više nego tri nacionalna parka na dasci za jedrenje, ali mi smo se nekako «kotrljali» onako kako su to određivali vremski uvjeti tj. snaga vjetra u danom momentu. Ista priča bila je za vrijeme trajanja svih odrađenih projekata tako da je i ideja da prejedrimo sa Sicilije u Tunis na dasci za jedrenje bila djelomično inicirana mogučnošću da imamo vjetra preko 25 čvorova (a na toj dionici ga uglavnom ima) i odradimo to za 4-5 sati što bi bila svjetska senzacija. Međutim kao što znate, iz «čudnih» razloga projekt je ostao samo luda ideja.
U svojoj 45-oj godini života odlučio sam vratiti se tom sportu u fizičkom i psihičkom smislu i u buduće projekte ubaciti ono što mi je u dosadašnjim projektima falilo a to je maksimalna brzina koju možemo pružiti na dasci za jedrenje (do 30 milja na sat), za cijelo vrijeme regatavanja unutar određenog projekta. Dosadašnje pratnje nama daskašima na svim projektima su bile jedrilice od 10-14 metara radi smještaja medija, doktora i neophodne rezervne opreme. Međutim događalo se redovno da zbog sporosti pratećih plovila (max. 8 milja na sat) mi nikad nismo dali svoj brzinski maksimum na dugim rutama te smo stalno nakon nekog vremena jedrenja, morali stati i čekati prateće brodove. Tako se dogodilo na drugom prelasku Jadrana, da smo od Italije do Kornata došli za točno 24 sata a teoretski smo to mogli odraditi za 5-6 sati. Međutim u tom slučaju, morali smo proći Jadran praktički sami bez pratnje i bez atraktivnih snimki samog jedrenja.
Nastavak ideje o brzinskom jedrenju dolazi iz YC Biograd u kojem je inicirana ideja da se postavi brzinski rekord na dionici Zadar-Biograd ali pod jedrima. Kako sam ja u Upravnom odboru pomenutog kluba dodao sam da ću jednoga dana ja to probati postaviti na dasci za jedrenje našto su se svi nasmijali jer sam jednom prije desetak godina na Božićnoj regati od Zadra do Biograda pokušao pratiti 30-ak krstaša na dasci za jedrenje i došao zadnji. Na ruti od 15-ak milja, dojedrio sam u Biograd sa 2 sata zakašnjenja iza zadnjeplasiranog krstaša. Ali sam stigao bez obzira na zimske uvjete.
E tu ideja ide dalje. U međuvremenu u naše krajeve stižu «jurilice» poput Maxi krstaša (Cometa – 24 m) u vlasništvu gosp.Damira Majetića iz Zadra ili pak «Big One» (19 metarska formula pod jedrima) u vlasništvu gosp. Marka Murtića. Kako su to samo neke od jedrilica koje apsolutno mogu konkurirati daskama u brzinskom jedrenju, zaključio sam da projekt BRDD mora biti otvoren za sve vrste plovila gonjene vjetrom bez obzira radi li se o maxi krstašu, katamaranu, trimaranu ili pak dasci za jedrenje.


Osnovna pravila regatavanja:


Nakon što smo definirali da je obaranje brzinskih rekorda apsolutno otvoreno za sve vrste plovila pogonjene vjetrom red je da kažemo i uvjete pod kojima bi se postavili brzinski rekordi na 12 ruta uzduž Jadrana od Briona do Dubrovnika.
Osnovna razlika između dosadašnjih projekata i ovih koji bi se u budućnosti trebali realizirati je ta što smo u dosadašnjim projektima mjesecima unaprijed znali točan datum početka projekta tj. starta određene regate, a u ovom slučaju tako ne smije biti.
Jedan je osnovni razlog radi čega tako ne smije biti ako hoćemo napraviti super atraktivan projekt. Da bi se regatavalo maksimalnom brzinom za cijelo vrijeme trajanja projekta, potrebni su takvi vremenski uvjeti tj. minimalno 25 čvorova konstantnog vjetra. To znači da bi se organizacija ovakvog projekta trabala dovesti u totalu na «stand by» aranžman. Kad vremenska prognoza kaže da dolazi to što nama treba, u roku od 24 sata alarmira se sve učesnike regate te ljude iz domene tehničke podrške, medija, Jedriličarskog saveza i ostale. Jedino tako se može odraditi projekt tj. postaviti brzinski rekord pod jedrima na određenoj ruti.
Odluku o pokretanju određenog projekta donosim ja kao autor cijele ideje, ali u apsolutnoj suradnji sa svim čimbenicima projekata (učesnici, mediji, tehnička služba, Jedriličarski savez Hrvatske, razne državne institucije od nacionalnog do ragionalnog nivoa i ostali... ).
LDSR je projekt koji ima dvije faze razvoja i to: - faza postavljanja brzinskih rekorda
- faza obaranja brzinskih rekorda
Kako sam ja autor cijele priče, vidim svoja dva prijatelja (Blažević,Maksan) i sebe kao jedine učesnike u ovoj prvoj fazi projekta, tj. fazi postavljanja brzinskih rekorda na određenim rutama. Kako ti rekordi za sada ne postoje ili bar nisu oficijelno registrirani pri Jedriličarskom SH, naš će zadatak biti upravo postaviti te rekorde kakvi god oni bili, registrirati ih uz suđenje oficijelnih sudaca HJS te tako omogućiti ulazak projekta u drugu fazu tj. fazu obaranja postavljenih rekorda.
Sljedeća bitna razlika ovog i prethodnih projekata je takmičarski duh. U prethodnim projektima sva tri ili četiri učesnika startali su skupa, pauzirali skupa te skupa dolazili na krajnji cilj. Jedan drugog su bodrili i izvlačili iz kriza i prema medijima nastupali kao nekakav tim spreman na nekakav pothvat. Moja ideja ovog projekta je apsolutna individualnost takmičara jer to vidim kao puno atraktivnije pravilo i za medije i za gledatelje tj. čitatelje. Što to znači za nas trojicu ?
U fazi pripremanja postavljanja rekorda, nastupali bi ipak kao tim naročito u dijelu fizičkih priprema za sam projekt. Također bi u marketinškom smislu imali zajedničke nastupe jer ne treba zaboraviti da uspjeh projekta uvelike ovisi o kvalitetnom marketingu tj. promoviranju samog projekta. A onda kad dođe «dan D» i odlučimo pokrenuti projekt postavljanjem prvog brzinskog rekorda na određenoj ruti, svaki od nas postaje «sam svoj majstor» i odrađuje samo jedrenje najbrže i najbolje što zna i umije. To ostavlja velike mogućnosti samim sponzorima i medijima da etapno i sveukupno nagrade i proglase najbržeg jedriličara u sklopu projekta SSRLD.
Nakon završenih svih 12 ruta i postavljenih brzinskih rekorda, cijeli projekt postaje internacionalni tj. natječaj za obaranje brzinskog rakorda na bilo kojoj od postavljenih ruta biva otvoren pri HJS «world wide».
Pravo na organiziranje SSRLD shodno prijavama pri HJS ima firma (xxxxx..) koja je registrirala autorsko pravo na cijeli projekt ( vlasnik firme xxxxx..)




Dionice za postavljanje brzinskih rekorda:


Dugo sam razmišljao na temu samih dionica za postavljanje brzinskih rekorda, njihovom broju i lokacijama. Zaključio sam shodno već obavljenim razgovorima te stavovima potencijalnih sponzora i medija da ćemo postaviti brzinske rekorde na 12 dionica koje se protežu od Briona do Dubrovnika. Kako sam već odjedrio od Briona preko Kornata do Mljeta spajajući time tri nacionalna parka zaključio sam da svakako treba u projekt ubaciti i četvrti nacionalni park a to je kanjon rijeke Krke i sami slapovi Krke.
Na taj način mogli bi svijetu pokazati najatraktivniji dio Hrvatskog Jadrana i to na najbrži mogući način tj. postavljanjem brzinskih rekorda uzduž Jadrana. Sljedi 12 dionica koje su mi nekako isplivale u glavi kao moguće najatraktivnije za realizaciju ovakvog projekta:
1. Briuni – Mali Lošinj ................................................. 45 Nm
2. Mali Lošinj – Zadar .................................................. 46 Nm
3. Zadar – Biograd ........................................................ 15 Nm
4. Biograd – Kornat – Vodice ....................................... 35 Nm
5. Vodice – Šibenik – Skradin ...................................... 15 Nm
6. Šibenik – Primošten .................................................. 15 Nm
7. Primošten – Split ....................................................... 27 Nm
8. Split – Hvar ................................................................ 23 Nm
9. Hvar – Vis .................................................................. 15 Nm
10. Vis – Korčula ... ......................................................... 46 Nm
11. Korčula – Mljet .......................................................... 14 Nm
12. Mljet – Dubrovnik ...................................................... 35 Nm

Svakako valja istaknuti da postavljanje brzinskih rekorda na navedenim dionicama nije fiksirano jednosmjerno nego u oba dva smjera. To znači da je bitna prevaljena udaljenost u najkraćem mogućem vremenu između dvije destinacije ali nije bitno u kojem smjeru. Tako se brzinski rekord napr. između Splita i Hvara može postaviti u oba smjera ovisno o tome puše li jugo ili bura. To važi za svaku dionicu. U fazi postavljanja brzinskih rekorda, mi ćemo probati gađati vremenske uvjete koji će nam omogućiti jedrenje po navedenoj listi dionica ali u fazi obaranja postavljenih rekorda oba smjera će biti otvorena za eventualno obaranje rekorda.

Termini događanja projekta LDSR:

Kao što je već objašnjeno, projekt se u organizacijskom smislu zasniva na «stand by» aranžmanu tako da su vremenski uvjeti i sponzori ti koji diktiraju tempo razvoja projekta. Ako sponzori u suradnji sa medijima i ostalim čindbenicima prihvate projekt suštinski što znači i potpisivanje osnovnih ugovora, onda ja planiram ostvariti postavljanje rekorda na svih 12 dionica u dvije godine od momenta potpisivanja sponzorskih ugovora. To bi uključivalo i fazu fizičkih priprema unutar tog perioda od dvije godine. Za sponzore bi to značilo marketinško planiranje i budgeting za period od dvije godine. Unutar tog perioda neće biti moguće obaranje postavljenih brzinskih rekorda, dok se ne postave rekordi na svih 12 dionica.





Medijska pokrivenost:

U temi «kroz povijest ...» već smo se djelomično dotakli teme o medijskoj pokrivenosti dosadašnjih projekata ali nismo spominjali tiskane medije a ni radio postaje koje su redovito pratile naše projekte.
Dakle što se tiče tiskanih medija dosadašnje projekte redovno su pratili svi mediji na nacionalnom i regionalnom nivou a novinari nekih od njih bili su redovito sa nama na pratećim brodovima ! Neki od objavljenih novinskih članaka su u prilogu ove brošure. Po pitanju radia kao medija u pračenje naših projekata bili su uključeni od Radio Zagreba do lokalnih radio stanica ovisno o lokaciji održavanja određenog projekta.
Puno jači efekt našim ondašnjim sponzorima polučile su snimljene reportaže koje su objevljene na ne samo nacionalnom nivou već i internacionalnom tj. «world wide» ako se uzme u obzir «week report» renomirane TV kuće CNN koja u prosjeku ima preko sto milijuna gledatelja u cijelom svijetu.
Smatram da ove činjenice svakako ima smisla podastrijeti kao argumente tj. garanciju da bi svi ovi nabrojeni mediji u slučaju pokretanja projekta SSRLD bili prisutni i javnost izvješćivali o tome. A samo u tom slučaju sponzori dobijaju smisao svoga marketinškog ulaganja bez obzira o kojem je projektu riječ ........


Tehnička razrada projekta:

Pod ovom stavkom projekta pokušat ću navesti sve tehničke preduvjete koji bi zadovoljili realizaciju samog jedrenja. U isto vrijeme ispunjeni navedeni preduvjeti omogućili bi sponzorima izradu materijala koji se mogu na super atraktivan način iskoristiti u marketinške svrhe. Osim objavljivanja u medijima, sponzorima će biti omogućeno korištenje snimljenih materijala za eventualnu izradu reklamnog spota ....
Dakle potrebna sredstva za realizaciju projekta su:
1. Dva motorna broda broda koji razvijaju minimalno 30 čvorova brzine pri uvjetima olujnog vjetra. Jedan od tih brodova mora biti gumenjak od cca. 8 metara dužine a drugi motorna jahta koja bi trabala biti minimalno 14m dužine da može primiti TV ekipu i ostale medije (u ekskluzivi),sudca HJS, doktora, zastupnika sponzora i njihove eventualne goste.
2. Jedan helikopter koji može primiti minimalno 4 člana posade.
3. Tri kamere od kojih je jedna svakako podvodna za prateće brodove i helikopter.
4. Dodatne vodootporne kamere koje bi se montirale na opremu (po dasci za jedrenje) ili na same surfere.
5. Tri kompletne opreme za surfanje što podrazumijeva za svakog surfera po jedna daska i tri kompleta jedara, odijelo i sav potrebni sitni materijal. Kako sam već napomenuo da je takmičarski dio projekta individualna stvar, svaki surfer bi jedrio sa opremom po vlastitom izboru .
6. Potrebna oprema za komunikaciju između posada brodova, helikoptera i surfera.
7. Najbitnija stavka u tehničkom smislu a i jedna os najbitnijih za realizaciju samog projekta je «stand by» aranžman svih potrebnih sredstava osim surf opreme. To praktički znači da bi se navedena plovila i helikopter trabali rezervirati na način da se iznajme samo za jedan dan (max. dva dana) kad postoje vremenski uvjeti koji bi omogućili postavljanje brzinskog rekorda na određenoj dionici.

Sponzoriranje projekta i budgeting:


Već je dosta toga na direktan i indirektan način rečeno o smislu sponzoriranja projekta i financijskoj isplativosti tako da ne bih išao u razradu detalja ove teme bar ne u ovoj fazi razvoja projekta. Određivanje visine budgeta projekta bez konzultacija sa sponzorima je u ovoj fazi jako nezahvalna stvar zbog više razloga. Jedan od njih je pitanje hoće li se raditi o ekskluzivi ili će se pak medijski prostor tržišno prodavati većem broju sponzora. Drugo bitno pitanje o ekskluzivi tiče se samog medijskog pristupa tj. prećenja projekta u ekskluzivi sa određenom TV i novinskom kućom ili pak po pravilima otvorenog marketinškog tržišta.
Ono o čemu ima smisla govoriti je minimalna cijena koštanja realizacije jedne od dionica projekta koju je lako izračunati ako se zbroje pojedinačne tržišne cijene koštanja navedenih 6 stavki iz tehničke razrade projekta. Po mojoj gruboj procjeni za realizaciju svake od 12 predviđenih dionica bilo bi potrebno minimalno 10.000,00 Eura. Pri tome ne računam cijenu ljudskih resursa ni trošak nabave potrebne surf opreme već samo čisti najam potrebnih sredstava (dva broda + potrebno gorivo te helikopter).
Ako uzmemo u obzir da se i veliki dio tog troška da realizirati kroz sponzorstvo čarter tvrtki koje bi našle svoj interes u učestvovanju u ovako velikom projektu, da se zaključiti da bi se za relativno niska ulaganja mogao odraditi veliki i opširan projekt.
Koliko će se novčanih sredstava uložiti u ovaj projekt ovisit će direktno o tome hoće li mediji i potencijalni sponzori prepoznati ovaj projekt kao visoko isplativo marketinško ulaganje ili samo kao ludu ideju u koju nema smisla puno ulagati.



Ekološki aspekt projekta:

Svi naši dosadašnji odrađeni projekti imali su visoki nivo ekološke svijesti jer smo na najbolji mogući način čisteći određene lokacije kroz koje smo prolazili davali ljudima primjer i ukazivali na potrebu zaštite prirode od njenog ekološkog zagađenja.
Stoga ću inzistirati i na nastavku takve politike jer je na žalost još uvijek kolektivna ekološka svijest na jako niskom nivou. Pri tom ne mislim samo na ekološku svijest nas Hrvata nego i na ostatak Evrope i svijeta. Kroz zagađivanje mora, otoka i priobalja u nautičkom turizmu nalaze se najbolji argumenti o niskoj ekološkoj osvještenosti evropljana koji ljetujući na Jadranu bespotrebno ostavljaju brda smeća u moru i priobalju. Siguran sam da ako se projekt u medijskom smislu plasira u svijet, ekološki aspekt apsolutno ima smila. Poruka o ekološkoj svijesti tj. potrebi da se zaustavi zagađivanje prirode, može doprijeti do milijuna ljudi od kojih će se bar mali broj zapitati ima li smisla baciti u more išta što nije organskog porijekla.
Moj prijatelj Zoran Maksan i ja davne 1978. godine bili smo suosnivači prvog ekološkog kluba u Jugoslaviji – «EKO» iz Biograda na moru. Svoju ekološku osviještenost pokušavamo prenijeti drugima još od tinejđerskih dana organizirajući do danas veliki broj ekoloških akcija čišćenja Pašmanskog o Kornatskog arhipelaga.
Možda je sad malo jasnije radi čega bi htio da se kroz organizaciju ovakvog projekta za cijelo vrijeme njegovog trajanja proteže «ekološka nit» ... u svim smjerovima ...





Turističko propagandni aspekt:


Jedan od glanih razloga mog povratka jedrenju na dasci bio je zaključak da se u Hrvatskim medijima tema jedrenja pojavljuje zanemarivo malo i želja da se to promjeni.
Uprkos toj činjenici da se Evropi i svijetu prezentiramo kao nautički orijentirana zemlja, u svim hrvatskim medijima a pogotovo na televiziji, jedrenje je tako slabo zastupljeno da ga gotovo i nema. A naročito nema jedrenja na dasci kao jedne od najatraktivnijih disciplina kad se o jedrenju priča. Činjenica je da apsolutni svjetski brzinski rekord pod jedrima dugo vremene drži daska za jedrenje. Zašto ne iskoristiti ovakav projekt za promociju Hrvatske i nautičkog turizma u globalu kad sve evropske turistički razvijene zemlje upravo ovakve i slične projekte i te kako koriste u promotivne svrhe. Tako se na nastupima TZ Hrvatske po nautičkim velesajmovima širom svijeta ne da ni slučajno naći projekcija neke od velikih regata krstaša ili malih klasa, a pogotovo ne surfanja. Mislim da projekt poput ovoga može biti višekratno iskorišten u svrhe promocije Hrvatskih ljepota naročito ako ne zaboravimo da se u toku projekta povezuje sva četiri morska nacionalna parka.
Koliko će se eventualna realizacija ovog projekta iskoristiti u turističko propagandne svrhe ovisi samo o dobroj volji i želji za to nadležnih državnih institucija.



Međunarodni aspekt i budućnost projekta LDSR:


Projekt poput ovoga u svojoj drugoj fazi tj. fazi obaranja postavljenih rekorda preći će sa nacionalnog nivoa na internacionalni u najbržem mogućem roku. Preko baze podataka HJS ta se vijest može plasirati «world wide» ciljano na sve adekvatne mail adrese svih velikih Jedriličarskih i Yacht klubova uključujući vodeće svjetske surf klubove.
Kako je zamišljeno da upravo HJS bude taj koji će službeno registrirati postavljene brzinske rekorde na svih 12 dionica onda će plasman te informacije u svijet biti njihova moralna i statutarna obaveza. S obzirom da računam na plasman informacije o ovom projektu u svijet i preko medija nije neskromno očekivati da se cijela stvar internacionalizira. U isto vrijeme to bi u surferskom smislu mogla postati disciplina «worl wide» na nivou na kojem je «adventure windsufing» postao diciplina nakon niza ekstremnih projekata pustolovnog jedrenja na dasci diljem svijeta.
Razlika između te dvije discipline bila bi što se kod prve «negdje daleko krene» pa kad se dođe, važno je da se dođe. Kod ove SSRLD discipline na odredište se dolazi na najbrži mogući način.
Stoga je moj zaključak da će tvrtka koja bude imala pravo organiziranja projekta SSRLD u budućnosti imati jako puno posla. Naročito veliki odaziv iz cijeloga svijeta eventualnom obaranju postavljenih rekorda pojavio bi se kada bi u projekt bile uključene i super atraktivne nagrade. Na primjer, na dionici Split-Hvar onaj tko obori postavljeni brzinski rekord bit će nagrađen sa novim mercedesom ili pak znatnom novčanom svotom. Možete li zamisliti interes za obaranje tog rekorda pod uvjetom da je obavljen plasman te informacije na najširi mogući način ....?

Pokrovitelji projekta SSRLD:

Predviđeni pokrovitelji projekta s ozirom na dosad obavljene razgovore bili bi:

1. Ministarstvo turizma RH
2. TZ Hrvatske
3. HJS
4. Gradske uprave i gradonačelnici svih gradova u 12 dionica




Od pokrovitelja projekta ne očekuju se nikakva sredstva potpore već apsolutna moralna podrška u organizaciji ovako jednog ludog projekta. U slučaju da ne bude interesa za zatvaranje financijske konstrukcije cijelog projekta kroz sponzorske ugovore šteta bi bila da cijela ideja ostane mrtvo slovo na papiru.
U tom slučaju namjeravam se obratiti i svim navedenim potencijalnim pokroviteljima da kroz donacije novčanih sredstava pokušamo zatvoriti financijsku konstrukciju projekta te ga pokušamo realizirati.




Zaključak:


Na kraju ili pak početku balade iskreno se nadam da će ova ideja ugledati svjetlo dana i da će svi od kojih se očekuje da prepoznaju dobru ideju to i napraviti. A onda ostaje da mi se u životu dogodi da budem u pravo vrijeme na pravom mjestu sa pravim ljudima i da im ispričam ovu priču ........
Na vremenskim prognozama uvijek možemo čuti:«Kakvo nas vrijeme očekuje sutra...?»
Ja bih na to kazao kako nas olujno vrijeme ne očekuje, već mi očekujemo pravo vrijeme..... biti na pravoj lokaciji ... uz dobru tehničku podršku .... sve je moguće ............






Robert Šangulin